“Potraga”

Pre par godina je negde pročitao da svaki čovek ima pravo da sreću traži na svoj način. Velika istina, velika!, pomislio je i odmah je prisvojio kao svoju misao vodilju. Bio je ponosan na svoju istrajnost – te parole o potrazi za srećom se od tada čvrsto držao. Tog dana pogotovo čvrsto. Posmatrač sa strane bi rekao da mu ništa nije išlo u korist, šta više, činilo se da je sve što je imao bilo par tih utešnih optimističkih misli u glavi.
Vreme je bilo užasno. Padala je ledena kiša. Grad od blata tonuo je u jesenji sumrak. Ali ne, on je bio srećan. Znao je da niko neće uspeti da poljulja ovo blaženo stanje, prouzrokovano događajima dana, koji se polako završavao.
Sve je počelo uobičajenim naglim buđenjem. Na ulici, naravno. A klupa na kojoj je spavao…Gospode, da li je to uopšte LIČILO na klupu??? Zdušno je pokušavao i eto, skoro da je uspevao, da uživa u opštem rasulu koje ga je okruživalo. Telefon je uporno zvonio i, iako se vec gomila njegovih komšija skupila oko govornice, on je prvi uspeo da zgrabi slušalicu.

-Halo?

-Dobar dan, ovde sekretarica preduzeća “Rovčilo Kradić doo” .Tražim gospodina P…Halo?….Da li je gospodin P. tu?

-Ovaj….

-Obaveštavamo Vas da je razgovor za posao zakazan za danas u pet popodne. Adresu znate? Severni bulevar broj 2, u prizemlju.
-Pa ,ovaj, mislim da…

-Dakle, ako budete imali ikakvih pitanja u međuvremenu, slobodno okrenite naš broj. Verujemo da ga znate? Dakle, do pet, prijatno!
Gospodin P? “Rovčilo Kradić doo”? Čuo je da su vec duže vreme u nekim dugovima…čime se ono bave? Neka građevina, kao da je video u nekim starim novinama…A ko je taj godpodin P? I ko još uopšte greškom zove govornicu? Pa ovu njihovu mesecima niko ne koristi! Čudo da je i ostala u jednom komadu…
Dok je tako mozgao šta da radi sa potencijalnim radnim mestom, koje mu je izgleda bilo na dohvat ruke, ugledao je Žiku kako koristi gužvu i zauzima njegovu klupu…to znači da će morati da traži novu, inače će uveče ležati na travi…Još jednom je pogledao Žiku kako već blaženo hrče na trulom drvetu i brzo doneo odluku. Srećom, znao je gde je Severni bulevar.
Zgrada u kojoj se firma nalazila je zaista bila izuzetna. Beli zidovi ,sa vrhunskim kvalitetom prozorskih stakala i krovom, koji, verovao je, ne prokišnjava. Nije loše za početak. Kucnuo je na vrata.

-Slobodno!…Izvolite?

-Dobar dan. Ja sam, ovaj…Ne znam da li sam sa Vama pričao..Jutros ste mi javili da dođem na razgovor. ..za posao, znate. Za pet imam zakazano.

-Dakle? Ah, pa da! Uđite, direktor Vas očekuje.
Direktor NJEGA očekuje…Progutao je knedlu, zategao pohabani kaput na sebi i, nakon što je sekretarica otvorila drndava stara vrata, zakoračio je u prohladnu prostoriju. Zelene zavese, zeleni stolnjak…sa nostalgijom se setio srećnih vremena iz detinjstva. Punacki direktor je ustao iz stare kožne fotelje i pruzio ruku uz neprirodno širok osmeh.
-Znate, dragi moj gospodine, imali ste dosta sreće što ste uspeli da zakažete intervju. Ne primamo, znate, mnogo ljudi u toku godine. No, da pređemo na stvar. Vaš feljton u novinama-kako li se zovu?-ah da, “Jučerašnjica”, bio je zaista izvanredan! Vaše poznavanje istorije izgradnje magistrala…

-Da, ali ja…

-Naravno, slažem se sa Vama. Tek treba da sagledamo sve Vaše kvalitete i da vidimo šta imate da nam ponudite. Profesionalac kao što ste Vi definitivno neće dozvoliti da ga kvalifikuju samo na osnovu novinskih članaka, zar ne? Naravno, potrebno je malo prakse..

-Ali gospodine, molim Vas!

-Kako molim?

-Da li mogu da sednem?

-Oh, pa naravno! Marija, donesi gospodinu stolicu iz hodnika. Hoćete li čašu vode? Da li Vam je dobro?

-Da, sasvim sam u redu. Nego, što se tiče posla, mislim da neću…

-Ma,haj’te, molim Vas! Nemojte biti skromni! Nećemo Vas sad tek tako pustiti! Znate, Vi ste veoma retka prilika.

-Slažem se u potpunosti. Vidite, nisam ja ono što Vi tražite…

-Bez uvrede, gospodine P, ali retko ko može odmah da zna šta mi tražimo…

-Ali, molim Vas!!!

-Ne, nemojte me prekidati. Vidite, naš kolektiv smatra…

-Vi morate znati da…

-…da će stanje biti produktivnije ako nas ima više…

-Molim Vas, saslušajte me!!!

-No, dobro, gospodine P, šta je sada bilo?

-U tome je stvar. Ja nisam gospodin P! Ja sam J. i, nažalost, nisam nikakav gospodin!
-Oh, gospode! Kako, molim??? No…Marija! Koga ste zvali telefonom?..e, pa za Vašu informaciju, pozvali ste pogrešan broj! Jeste, po-gre-šan!

Trudeći se da sakrije bes, direktor preduzeća “Rovčilo Kradić doo” ustade iz fotelje i primaknu se njemu, nesuđenom novozaposlenom.

– Vidite, gospodine J, meni je strašno žao, ali Vas moram zamoliti da odete.

Ali on je već bio duboko u mislima koje su se smenjivale 100 na sat. Uhvatio je sebe kako ima priliku da prosvetli gospodina “instant-gradimo-magistrale-za-deset-godina” i otkrije mu način kako da “Rovčilo Kradić doo” izađe iz finansijskih neprilika. Mogao ih je povezati sa ujkom- tu bi, računao je, morao da popusti i ponovo uspostavi kontakte sa brojnim rođacima…Ali! Oni fino da zavrse obnovu onih zgrada u predgrađu, ujki su ionako još samo trebali nešto jeftiniji građevinci. Uh, kakav bi to kraj onda bio! Preselio bi se na selo, našao svoju sreću…na svoj način…

-Imam predlog za Vas. Mislim, kad sam već tu…

-Oh, zaboga, Mislite na zaposlenje? Morate znati princip naše firme…

-Upravo pokušavam da Vam objasnim…

-Ne, ne! Nije potrebno ništa da se objašnjava. Vidite, vreme je novac, a mi to vreme upravo suludo trošimo! Da se uklapate u ovu vrstu posla, u redu, ali –dragi moj gospodine-pa Vi nemate ni dan radnog iskustva!

Bio je red na njega da preuzme inicijativu. Skočio je iz neudobne stolice, glumeći totalnu uvređenost.

-Iskustva??? Iskustva, kažete?! E, pa da vidimo! U fizičkim radovima imam definitivno više iskustva nego ceo Vaš kolektiv!

Koliko li je samo kutija preneo sa Žikom od kamiona, do trećeg sprata, sa sprata do kontejnera. I tako godinama! Može se reći da nije slagao ovog uobraženog direktora. Ispalivši tako par rafala u njegovom pravcu, pun sebe, zaključi:

-I ne samo to! Svoju praksu obavljam svakodnevno – i to besplatno!

Video je već da će se ujkine trospratnice izgraditi bez spretnih i ažurnih ruku ovog gospodina i njegovog uvaženog kolektiva. Nema ni brašna ni hleba od ovakvih diplomatskih pregovora.

Direktor ga je zapanjeno pogledao.

– Ali to je apsurd, da pružate besplatne usluge! Pa, gde to još ima?? Vaše vreme definitivno nije i Vaš novac!

-O, ne! U pravu ste! Moje vreme je toliki lukuz da je apsolutno neprocenjivo. Upravo zbog toga, odustajem od svoje namere. Idem. Doviđenja, gospodine direktore.

Brzinom svetlosti ustao je sa rasklimane stolice. Ljudi tipa direktora firme “Rovčilo Kradić doo” veoma brzo su ga umarali. U tom momentu osetio je kao da, sve što mu u životu treba, jeste da izađe iz ove zgrade. Morao je da izleti napolje, na svež vazduh, gde ga je na mračnoj, blatnjavoj ulici čekala Ona – Sreća i njena najbolja drugarica Sloboda. Nasmešio im se pobednički. Zagrlio je ove dve dame i odgegao niz blatnjavu ulicu.

Dragana Vignjević

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.