Docek u Budimpesti 2008./2009.

Konacno sam dobila priliku da visegodisnji plan o provodjenju novogodisnjih praznika u madjarskoj prestonici sprovedem u delo. Dok sam se u Beogradu spremala za put i skupljala razne “tips and tricks”, dosla sam i do informacije da je u Budimpesti minus 3 stepena kao nasih minus 33 i da ne zaboravim najdeblju jaknu i najdeblje carape koje imam. Nisam neki meteoropata, pa sam bila ubedjena da mi minus ni malo nece pokvariti raspolozenje, ukoliko poslusam gorepomenute savete i dobro se “natrontam”.

Stigavsi u Budimpestu poslednjeg dana 2008. godine rano ujutru, docekani smo od strane Marije, vrhunskog madjarskog vodica koji i srpski jezik i istoriju drzi u malom prstu. U drustvu ove zanimljive dame, predivnog melodicnog glasa, krenuli smo u ranoranilacki obilazak Budimpeste, dok se cinilo da cela Evropa jos uvek spava (Tek je proslo osam sati!).Za pocetak smo prvo, bas kao u pesmi, posetili zavejani Trg heroja (Hosok Tere), a zatim i Budim, brdo Gelert i Citadelu. U medjuvremenu su se otvorili kafici i poslasticarnice, pa smo jurnuli na prve kafe i tople cokolade…

—–<

Docek nove godine se priblizio. Dok su polako prolazili zadnji sati u 2008. godini, hladna madjarska prestonica zvala nas je napolje. Stigli smo u centar desavanja – promenadu Vaci ulice, odmah se stopili sa gomilom ljudi i presli u drugu dimenziju….gde glavnu rec vode trube i prskalice….to je slika cija pozadina su maske i ludi sesiri…to je atmosfera ispunjena mirisom kuvanog vina sa cimetom, kestenja i pereca. Svet u malom nas okruzuje – Amerikanci, Evropljani, Azijati. Svi pricaju Jezikom Osmeha.

Debeli minus ne moze nista obrazima rumenim od vina. Gomila se sliva ka podemnim prolazu odakle ponovo izvire u drugom delu ulice…Smeje se i uglas peva improvizovanu “Jingle Bells” pesmicu, kojom ih je ispratio cika sa violinom. Reka ljudi polako tece ka poznatoj poslasticarnici Zerbo (Gerbaud)…Zure ljudi na parce torte, na toplu cokoladu ili koju casicu necega zestokog…da u drustvu dragih ljudi docekaju ponoc u lepom ambijentu…mladji su hrabriji – zastaju kod bine gde se cuje ostar zvuk rokenrola! Svi skacu u ujednacenom ritmu..uvezbana novogodisnja koreografija, u kojoj nema greske- gore-dole, pa u vozic…

Decje glavice strce iznad gomile – ovaj put oni su najvisi! Nasmejani sede na ramenima svojih tata i mama i osmatraju male ljude ispod…grcevito drze sarene trube u umotanim rucicama i pricaju na nekom, samo njima znanom jeziku….iz daljine nas sve pozdravlja ogromna okicena jelka..cini se da je vrh nestao negde u maglovitom nocnom nebu…Blizi se ponoc…

Zauzimamo sto u poslasticarnici. Grabim fotoaparat i u momentu kad otkuca ponoc shvatam da smo zaboravili da odbrojavamo zadnjih deset sekundi…nemojte nam zameriti, toliko toga se desava…kod nekoga na satu jos ima dva minuta do ponoci..neki se vec grle i zamisljaju prve zelje u novoj godini. Radost ispunjava vazduh, nada je opet tu…Sve sto se izdesavalo doci ce na svoje, sapuce nam…..Samo da je zdravlja…

Po dogovoru, autobus nas je sacekao na obliznjem mostu par sati kasnije da nas vrati u hotel. Dobro smo se naspavali i sutradan ustali vec oko osam sati.Prvog januara smo osvanuli u savrsenom turistickom duhu i prvo se (ovaj put odmorni) uputili ka Trgu heroja i obliznjem klizalistu,  a zatim i do zooloskog vrta. Pored gomile koza, konja, misica i zeceva, naisli smo i na deve, kucu slonova i africki muzej sa ogromnim zirafama, a posebno nas je odusevio cudesni vodeni svet.

Potom smo krenuli ponovo do Vaci ulice i to metroom, ali u dogovoru sa mojim saputnicima, ne smem da pisem o tome sta nas je zadesilo jer smo se vozili bez karte. 🙂 Uspeli smo sve da okrenemo na salu i da se utesimo specijalitetom za rucak. U blizini pesacke zone posetili smo restoran “For Sale”, za koji smo culi od jednog zemljaka u novogodisnjoj noci.”For Sale” je pravi etno restoran, u drvenom ambijentu sa polepljnim porukicama po zidovima i plafonu. Na podu je prostrta slama, a svaki sto ima ogromnu ciniju punu kikirikija, cije se ljuske bacaju po podu. Atmosfera je bila prava domaca, narucili smo tri razlicite vrste gulasa i napunili stomake.

——

Za subotu pre povratka bila je rezervisana predivna Sent Andreja – Szentedre, gde je veliki broj Srba ziveo u XVI veku. Marijina zanimljiva prica o proslosti srpskih velikana, trgovaca i prosvetitelja, poseta Marcipan muzeju, setanje po starim kaldrmama okupanim suncem, kupovina madjarske rakije “Palinke”…kao da nas je sve to vratilo daleko, daleko u proslost. U vecini radnji rade Madjari koji znaju da pozdrave na srpskom, iako je tamo sada preostalo samo pet srpskih porodica. Prodaju se vezovi, narodna nosnja, suveniri i kao da su dve kulture spojene u jednu.

Misli pune pozitivnih utisaka, torbe pune stvari…oci zeljne sna, ali osmesi su neumorni. Vracamo se nazad u Srbiju. Prepricavamo i razmenjujemo utiske, adrese, gledamo iznova i iznova slike i snimke u foto aparatima. U autobusu neko glasno kuka: “Ah, ko ce u ponedeljak na posao!” i jasno nam je da je bajka zavrsena. Bar do nekog sledeceg puta.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.