“Kultura različitosti” – Gorčin Stojanović (“Blic”, 2001.)

U malom gradu na severu velike ravnice trošim popodne na kafu bez šećera. Tiho je. Retki prolaznici ne remete siestu letnjeg poslepodneva, dan se usporava prema svome kraju. Razgovor je tih, smiren, naoko lišen strasti. Na zidovima okolnih zgrada crne se grafiti, sveži, tek napisani. Vređanje po nacionalnoj, rasnoj i verskoj osnovi, psovke, pozivi na linč, proterivanje i ubistvo, to je sadržaj tekstova na zidovima.

Razgovara se o događajima sa prestoničkog Trga, o situaciji do sada neviđenoj na tom mestu koje je zapamtilo svakojake žestoke prizore. Televizijske slike ponudile su pozorja nasilja jakih nad slabijima od sebe. Momci u šajkačama, goli do pasa ili u spitfajer jaknama, obuveni u džombaste patike, mlate ljude koji se ne brane, njih nekoliko stotina tuče nekoliko desetina drugih. »Ispravednim« momcima smetaju žene, devojke, mladići koji hoće da provedu jedno veselo popodne u glavnom gradu.

Razgovor o tim prizorima strašniji je od samih scena nasilja. Opravdanje za premlaćivanje, traženje alibija za zločin, ravnodušnost prema tuđoj patnji, sve to priziva u sećanje godine kada je sve počinjalo. Tada se, najpre, bojkotovala pasta za zube kao tuđi proizvod, potom se prešlo na ubijanje Drugih. Sada se sprečava ispoljavanje različitosti mada ono nikog ne ugrožava, nije, čak, ni opterećeno zahtevima za bilo kakvom društvenom ili političkom akcijom, reč je, naprosto, o karnevalu. Ćutljiva malograđanska većina nije tako ćutljiva u ovo mirno popodne, ima neke jetkosti, nekog ogorčenja, užasavajuće netrpeljivosti u iskazima otvorene mržnje prema nečijem seksualnom opredeljenju. Paradoksalno, grafiti kojima su okruženi nisu predmet komentara, nego neki daleki događaji prema kojima se zauzima definitivan stav: »Tako im i treba!«

Nije to obična mržnja, ona spram suseda, spram pripadnika druge nacije, sportskog rivala, mržnja na koju smo ovde navikli kao na svakodnevnu stvar. Ova je mržnja puna rešenosti, prepuna čiste zluradosti zbog tuđeg bola, u svojoj apsloutnoj i nepomućenoj spremnosti da se opravda neopravdivo, očišćena od motiva osvete ili osećanja osujećenosti. Čista i jasna mržnja, i ništa više.

Kafa bez šećera postaje gorka do nepodnošljivosti. Teško je objasniti nekom ko to ne želi da razume, kako je pravo na razliku nepovredivo i neotuđivo. Uostalom, gde je nešto o tome mogao naučiti? Svakako ne u Školi, Crkvi, Vojsci, Skupštini ili na Pijaci. Odustajem, Kafana je još manje mesto za lekciju iz elementarnog morala. Istovremeno, napuštanje razgovora osećam kao prilog opštoj ravnodušnopsti, sramota me je zbog toga. Grafiti na zidovima pojačavaju osećanje teskobe.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.